Piše: Josip Orlando Hrvatin
Hodit po stazah pa vidit i slikat i priroda nan sama pokaže kakovi su njojini stanari. Jeni su drveni, a jeni kameni. Jedan je drven divji prasac, drugi spodablja na glavu srnjaka. Na vrh zida se je nastavila i lasica, morda je kunica, ma niča je, zas zida merka okoli.
Velika glava je ud gušćarice ali većega guštera, vidi se kako kuka udzad kamika, a u pašku goru, na put za u Strmac se je natla pokazala glava ud uka.
Jedan je stari livo, jedan desno ma ni straha, oni su tamo udvavik.
Potlje je, u Kastavsku šumu, u mah skrit jedan lik ubavit z debelu škrbutinu, i poli njega je stari, ali je malik, hoj znat. Ma nidan neće moć reć da ni malik na zadnju sliku, meni je pa boh, u duplju se je skirl i nakratko pokazal, jima i kapu..
