Piše: Josip Orlando Hrvatin, 1. kolovoza 2023.
Uoči proslave 70-letnice od osnivanja KUD Danica Pasjak storen je prevod šaloigre, jednočinke “Ne zovi vraga” na dijalekt Pasjaka. Preveli su je Sonja Stanić i Milan Surina uz pomoć Paščani oko izgovora.
Zanimljivo je da je Adrijana Dragičević, na nagovor brata Milana, kopiju hrvatskega prevoda donesla zas Zagreba, zas Sveučilišne knjižnice.
Prof. Bosiljka Prebilić storila je akcentuaciju, scenografiju na pozornici Vida Barak z mužon Frankoton, a šaptačica je bila Sonja Stanić.
Nas pet glumci amateri vježbali smo predstavu poli jenega od glumci doma, u Opatiju i Kastav, a druge pute u Pasjak (uz sugestije Sonje Stanić).
Za tu veliku proslavu je, namesto stare nedovršene, storena nova pozornica. Uklonjena je konstrukcija, zazidano postolje od bloketi, zabetonirana a.b ploča. Na ploču su montirali zide i krov od plehnatih plohi „Tibo“ Matulji.
Mladi su cel ćedan puni volje pomogli, a stariji seljani šalovali, zidali i betonirali.
Čin je ploča betonirana smo isti dan popodne jimili generalnu provu.
Proslava je bila 7-8-1994.g. uz nastup Zbora KUD Danica (Lijepa naša domovino, Krasna zemljo). Predstavu u trajanju od uru i deset minut smo odglumili brez greške i za to dobili veliki pljesak. Bila je to prva predstava ove šaloigre na dijalektu Pasjaka.
Glumili su: Dunja Raspor – mat Polona, Josip Orlando Hrvatin – utac Levičar, bogati posjednik, Anamaria Surina – Milka, kćer, Mario di Lenardo – Tone, seljak, Marin Stanić – Miho Metelkov, sin bogatega posjednika.
Ukratko ča se dogaja: kćer Milka, za tadanje vrime već prezrela za ženidbu, želi zet za muža fanta kega jima rada. I njojina mat bi ga rada za zeta, ali utac želi bogatega, ma butastega (priglupog) Mihota kemu je brada masna i jima beči. Brez da utac zna, mat i kći su stirale Mihota i on gre ća ražaljen.
Prihaja Milkina ljubav Tone. Ona i mat su srićne. Kada su vidile da utac prihaja su skrile Toneta nakrabuljanega u vraga. Sriću je prekinil utac aš prihaja nakresan. “More prit i črn vrah s ketinami s pakla ma mene ne bute ubrnile” je komandiral. Zajno se je prekrižil aš je jako pobožan, boji se boga i vraga.
Kako je utac kričal je z ognjišća skočil vrag, a čin je zakričal “Ala zajno zmanu!”, pride do obrata.
„Vrag“ je zel ocu beče i mu zapritil da mora pripoznat Toneta za zeta i da ko prisiže da će mu beče vrnit.
Utac klekne pred “vragon” i prisiže da će dati Milku Tonetu, samo neka ga pusti. Ocu su najdraži beči, pa kada mu jih vrag vrne, utac pusti Milku Tonetu za ženu i govori “Ti si me rišil sega hudega, zato zajno lahko zameš moju hćer Milku sebi za ženu.”
Prišli su nas vidit i Kastavci z „Istarske vile“ i žnjimi legendarni pjevač i glumac Erol Mlakar. On je pohvalil izvedbu pa nan je to puno značilo. Pohvala naše susede tete Roze Srdetove „bil si dobar kako toj utac“ je bilo veliko priznanje (ulogu Levičara igrali su Stanko Hrvatin i puno kašnje sin Orlando).
Najveć smiha je bilo kada je „smotani“ Miho kega je majstorski glumil Marin Stanić prišal na pozornicu z lumbrelu i, kako su ga mat i hći šinfale (grdile) da kakov je i da neka se ća pobere pa je on radi tega jecal (mucao), se je na kraj pobral ća i govoril „nu ne zamir’te ča“. I danas nan pride smih kad se ga domislimo. Bilo je i malo muzike – na gitari je Andrija Matijašević zasviral „Milkina kuća“, a „utac“ zapjeval prvo lego prit „doma“.
Istog Žorž je storil video snimak.
Člani dramske sekcije KUD Danica prvi put su igru pokazali u Peretovu kortu Pasjak 23-8-1925.leta – (na slovenskemu jeziku).To je bilo leto dan od osnivanja društva „Danica“ Pasjak (1924).
Ti prvi glumci-amateri su bili: oca zvanog Levičar igral je Jakop Surina, mat Polona je bila Anica Surina, kćer Milku igrala je Mima Hrvatin, Miho je bio Frane Surina, a Tone Mihael Surina.
Pozatin su 1949. leta igrali drugi put. Oca je glumil Stanko Hrvatin, mater Polonu Rika Bratović-Rocetova, Milku Cvetka Sanković-Šplinkina, Miho je bil Anton Afrić, a Tone Anton Simčić-Škaljanov.
Z uvu tretu priredbu jednočinke se je nastavila tradicija predstave “Ne zovi vraga”.
A mi danas? „Uljuljkani u slavu uspjeha“ više se nijedanput nismo zbrali skupa. Potlje popićivanja za posudit video snimku da bi se je očistilo i presnimilo na CD, ni bilo razumijevanja ni dobre volje.
Ki se bavi z kulturu si širi vidike i prijateljstvo med ljudi. Prvo rabi jimit dobre misli, bit široka duša i jimit kratke prste. Tega „svetega trojstva kulture“ biju se morali držat svi “ljudi od kulture“. Odgovori tipa „ča ne vidiš da ni s kin“ ne greju u ušesa.
Ki je bil Jaka Štoka
Slovenski autor Jaka Štoka je bil prosvjetni organizator, pisac, dirigent, glumac, knjižar, organizator građenja gospodarsko-kulturnih objekti, npr. tada najveće dvorane u Trst. Pobudil je osnivanje Dramatičnega društva u Trstu i bil intendant i režiser.
Napisal je „Ne zovi vraga“, original „Ne kliči vraga“ 1905.leta, a 1910. prevel na hrvatski jezik Tumin u Trst. Hrvatsko izdanje je tiskano u Sisak.
U Šibenik je 6-setembra 1922.leta je u mjesečnemu glasilu „Soča“ objavljen In memoriam Jaki Štoki pa piše da je „otvorio prvu knjižaru slovenskih knjiga u Trstu (1914.g)“.
List „Istarska riječ“ Trst je pak 22.srpnja 1926.g. objavil prilog z podnaslovon Iz Vodica u kemu opišiva priredbu u koj je na kraj prikazana šaloigra „Ne zovi vraga“.
Po temu se lipo da zaključit koliko je ova šaloigra bila obljubljena u narodu slavenskih korenik.